Bog kao koncept

Ponešto promišljanja o Bogu potaknuo mi je razgovor s jednom osobom. Osoba se deklarira kao agnostik, vjeruje da postoji nešto no "više s njom rezonira da je riječ o energiji nego o nekom konkretnom Bogu". 

Česti argument jest da se "ionako sve religije svode na isto" i ionako je samo jedan Bog ili božanska energija. To ne stoji. Sve religije tragaju za Bogom i Bog uistinu jest jedan (u monoteističkim a ne politeističkim religijama), no u suštini je riječ o vrlo različitim stvarima. Bas jako različitim.

Dok u drugim religijama itekako se moramo truditi da bismo došli do Boga ili/i viših stanja svijesti, u kršćanstvu sam Bog dolazi k nama zemljanima, umire za nas raspet na križu i uskrsnuvši od mrtvih, otvara nam vrata u vječni život. Bit je Ljubav. I jedino kroz Ljubav, mi imamo put u vječnost. Ne kroz zasluge, nego kroz ljubav i poniznost pred Bogom.

Bog nije koncept. Čini mi se da na tom dijelu baš zapinjemo. Čim inteligentniji, analitičniji, informiraniji, tim i teže shvaćamo. Možda jer smo "puno toga" u životu do sada shvatili i pokušavamo shvatiti Neshvatljivo. Tu smo u začaranom krugu, slijepi i beskrajno tašti. I kao da vjerujemo da što smo pametniji, da smo to uzvišeniji od drugih, imamo pravo biti nadmoćniji. 

Uz to, postoji uvjerenje i da je Bog za "primitivce". Istovremeno, istočnjački bog je više moderan, suvremen, kul. Nije zadrt niti nameće neka svoja pravila i grijehe. Odakle to? Dijelom vjerojatno od obeshrabrujućih, razočaravajućih iskustava koje smo imali s kršćanstvom u djetinjstvu, licemjerje, formalna vjera i manjak vatrenosti, prihvaćanja. Pa neznanje, površnost. New age koncepti su jako pitki, djeluju smisleno, primjenjivo, "od svega po malo". Nakon višegodišnje čežnje da se osjećamo good enough, viđeno, napokon mi postanemo "centar", postane bitno (gotovo pa najbitnije) kako se osjećamo. 

Također, izgleda i da ponekad vjerujemo da do "cilja" možemo doći sami ili s Bogom - svejedno je. Dakle, možda će mi biti teže bez uzdanja u tog nekog boga, ako idem isključivo svojim snagama no eto, ja želim tako. Skoro pa je i veća težina ako sam uspjela sama a ne uz pomoć. Opet naši koncepti i oholost. 

Kad bih mogla jednako živjeti sa i bez Boga, Bog mi ne bi trebao. Bog tada ne bi bio Alfa i Omega nego supstrat koji možemo dodati u život po potrebi i vlastitoj procjeni. U tom slučaju, Bog je netko s kim mogu i ne moram. Skoro ko wellness, dobro dođe ali živim život i bez njega. 

Bog nije wellness. 

Boga ne možemo shvatiti, razumjeti, prokužiti. Jer logično, to ne bi bio Bog kad bi nam bio posve jasan i mi bismo shvatili „kako On funkcionira“.

Tu se upliće opet naša potreba za kontrolom i moći. Tako funkcioniramo, tako naš svijet funkcionira. Puni smo spoznaja, uvida, znanja, informacija, egocentrične usmjerenosti na sebe i svoje potrebe. Ne vidimo prst pred nosom često od silne zagledanosti u same sebe i svoje jade. Tražimo svoju vrijednost i veličinu u doprinosu koji činimo za ovaj svijet. Nezdravu vrijednost, krivo utemeljenu vrijednost. 

Opet, razumljivo. U srži su često naše nesigurnosti, osjećaji manje vrijednosti, neadekvatnosti, nevoljenosti, neprihvaćenosti. Od malih nogu nerijetko. Ponekad već i od samog začeća. I što radimo? Pokušavamo zacijeliti rane, ublažiti bol, dati smisao. I naravno da se grčimo na pomisao da nam to netko dovodi u pitanje ili ukazuje na faličnost pronađenog načina egzistiranja.

Posve shvatljivo. To nam je do sada davalo smjer, smisao, vrijednost, mjesto u društvu.

Nerijetko se obraćenja dešavaju upravo kad padnemo na dno, kad upadnemo u neke osobne krize, kad izgubimo ono što nam je vrijedno. Zašto? Jer tada se više ne možemo uzdati u svoje snage, u svoje načine. I možda, samo možda, uz milost Božju, možda Njemu zavapimo?

Upoznati Boga nije rezultat naše pameti nego isključivo Božje milosti i ljubavi, Njegove želje da se spasimo, da mu se vratimo, da s Njime živimo. On nas poziva, zove nas k sebi no ne nameće se. On nam daje slobodnu volju. Iz ljubavi prema nama poštuje naše odluke i izbore. Ali nikad ne odustaje od nas.

On je Put, Istina i Život, svidjelo se to meni ili ne. Vjerovala ja u Njega ili ne. On je Bog, htjela ja to ili ne.

Upravo ugledavanje vlastite nepokorenosti, taštine, samoljublja otvara posve nova vrata.

Jer ugledavanje Boga i život s Njime sve okreće, mijenja i predivno je. Nekak' je baš na mjestu. Bude i teško, uključuje umiranje starog čovjeka, kako bi se oslobodilo mjesta za novog čovjeka. 

To je život u kojem je Bog Bog a čovjek čovjek. To je život u kojem počinjem vjerovati Bogu jer je On Bog i jer On zna bolje od mene, iako mi ponekad nije jasno što čini. Međutim, na tom putu taj isti Bog je prisutan, nježan i brižan. On nas ne ostavlja samima, ne dirigira zapovijedi s neba "nama pačenicima na zemlji". On je s nama. Sudjeluje, upućuje, iznenađuje.

Budi s njim. U tišini. On želi tvoje srce. Ne riječi, pametne molitve. Ne. On želi naše srce, iskrene vapaje, naše misli, naše vrijeme.

I ne, Bog nije osjećaj. Ponekad uključuje snažne osjećaje no često nema osjećaja, lude inspiracije i volje. I bas tu me izgrađuješ, kad ostajem s Tobom jer želim, jer znam da si ti Bog i ja ne mogu i ne želim bez tebe. Pa makar ništa ne osjećala.

Bog nije koncept. Bog je Osoba. Osoba koja je Bog. Osoba koja je veća od mene i koja isključivo iz beskrajne ljubavi prema nama želi biti s nama sada i u vječnosti.

Na nama je da se zainteresiramo za Njega, da poželimo povjerovati i upoznavati Njega i tu Njegovu ljubav. Jer Njegova ljubav je nespoznatljiva, ona nije s ovoga svijeta, nenadmašiva je i neusporediva.

Bože, hvala ti što nas voliš, što si nas stvorio iz svoje ljubavi za nas i jer nas želiš u svom kraljevstvu od početka vječnosti. Amen.