Ljudi u Crkvi

Lako mi je bilo vidjeti dvoličnost, licemjerje, smrknuta lica vjernika, lica bez života i radosti, osuđivanje „nas običnih smrtnika“ koji ne idemo u crkvu. Toj Crkvi nisam htjela blizu. Svećenici su bili dodatna kategorija za sebe.

Nakon što sam upoznala Isusa, njemu otvorila srce, počela sam ugledavati koliko sam slijepa, dvolična, licemjerna, osuđujuća, beživotna ja bila. Gledala sam u trun brata svoga a brvno u svom oku nisam vidjela.

Tko je Crkva i oko Koga se ljudi okupljaju u crkvi? Sam Krist je rekao da je On Glava a da je Crkva njegovo Tijelo. Crkva smo svi mi koji u njega vjerujemo, udovi njegova Tijela. Taj dio sam potpuno propuštala, ne vjerujući da tu ima išta više od tradicije i prazne religioznosti. U praksi možda nerijetko i nema mnogo više, no kakve to veze ima sa mnom i mojom vjerom i religioznošću?

Nezainteresirana za susret sa živim Bogom, zarobljena i slijepa osuđivala sam Crkvu koju je On sam podigao na noge. Neupoznata sa kršćanstvom, bogatstvom i dubinom sakramenata koje nam je Krist dao, nesvjesna živog Boga koji nam se čudesno daje u Euharistiji, odbacivala sam silne blagoslove. Naš Kralj nudi toliko oslobođenja, iscjeljenja, ozdravljenja djelujući preko svoje Crkve.

Istovremeno, dok god su ljudi dio Crkve, Crkva će biti slaba i grešna. Na milost Božju, sam Bog je svemoguć i može se proslavljati i preko nas jadnih ljudi. On je milosrdan ali i pravedan, te za svaki svoj prijestup, povredu koju smo drugome i Bogu činili, mi ćemo svi itekako odgovarati i cijenu platiti.

Krist Kralj je moćan, svemogući Bog. I taj svemogući Bog želi nas uključiti u svoje djelovanje, želi preko nas malih ljudi spašavati duše, želi doticati srca i oslobađati zarobljene. Taj Kralj nam se daruje i mijenja nas kroz svoje Presveto Tijelo i Predragocjenu Krv. Taj nježni Pastir nikad ne odustaje od svojih ovaca. Njegovo Srce čezne za svakim od nas. On nam je pripravio stanove, čeka nas na gozbi Jaganjčevoj. 

Kad sam krenula na svete mise nakon obraćenja, gledala sam u te ljude u crkvi i suzdržavala se mjesecima da im u tom svom obraćeničkom zanosu ne priđem i puna radosti ih kao malo dijete krenem ispitivati "Zar vi stvarno znate da je Isus živ? Zar vi idete na svetu misu sve te silne godine i živite sa spoznajom da je Isus živ? Koja je to silna radost, takav život živjeti!" Kakav je to predivan život! 

Naravno, jasno mi je bilo da je stanje u Crkvi u realitetu daleko od utopije. Međutim, ako već ne mogu po cesti vikati da je Isus živ, zar ne bi bilo actually normalno klicati u Crkvi svome Bogu?

Sad mi je malo žao da nisam tada pustila kočnice i stvarno prišla tim ljudima jer vjerujem da ludi zanos obraćenja ne može biti ništa manje nego beskrajno radostan i prožimajući. A kakav će biti osjećaj, doživljaj nakon prvog susreta sa živim B-O-G-O-M? Dapače, mislim da bismo trebali raditi velika slavlja za svako nanovo rođeno dijete Božje. Slavlje cijele zajednice zbog obraćene osobe koja se vratila Kristu, velika gozba, podrška i osnaživanje na obraćeničkom putu u slobodu.

Odlazak na svetu misu postajao je odlazak na još jedan susret sa mojim Bogom. Ne da me nije diralo tko je oko mene, nego ja te ljude skoro pa vidjela nisam. Potpuna uronjenost u otkrivanje mog Boga. Samo nas dvoje.

S vremenom svoju si izgubljenu, izranjenu, umrljanu ovcu oslobodio, očistio, velike rane iscijelio i tepao joj danonoćno, tako da u srcu svome prepoznaje tvoj glas.

Postepeno sam počela primjećivati i druge ljude u crkvi. „Pa, i to su tvoje ovce“. I Ti svaku svoju ovcu znaš u srcu. Ti poznaješ naše srce bolje nego mi sami. Sve te ovce i ja ovca😊 imamo istog Pastira. Moja je odgovornost vidjeti druge ovce, pomoći im u potrebi, ohrabrivati se međusobno dok slijedimo našeg Pastira.

Postoje i one druge ovce tvoje, koje nisu u ovom stadu, koje tek trebaš pronaći i privući k sebi, u slobodu. Ovce koje te nisu upoznale, ovce koje te se boje, koje su povjerovale u laži da si ti nezainteresiran ili dalek, ovce koje ni ne znaju da postojiš.

Pomozi mi da zbog moje malenosti ne potjeram ili sablaznim nijednu tvoju ovcu. Pomozi mi da moja bijeda ne bude ono što će čovjeku ugasiti želju da tebi pruži priliku. Pomozi da se u mom postojanju može prepoznati tvoj odsjaj.

 Molim Te, ne više ja, nego Ti u meni. Predajem ti svoju bijedu. Čini Ti. Tebi je sve moguće.